Organ vida - granice / ovo (ni)je moj svijet

Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 3. – 21. 9. 2015.

 

Rujan dvije i petnaeste svakako će ostati zapamćen kao mjesec fotografije. Započeo ga je Žarko Vijatović u Galeriji Spot, izložbenom prostoru novoustanovljena 'Ureda za fotografiju', nastavili Klovićevi dvori sa dvije skupne izložbe, a završio Luka Gusić u Galeriji AŽ.

Uzevši u obzir veliko prisustvo tog medija, gotovo i dominaciju, primjerice, na 'Nagradi THT-MSU', a potom i na domaćem izdanju međunarodne Eshel fundacije, te brojnim pojedinačnim galerijskim i izdavačkim istupima, čak bi se moglo govoriti i o fotografskoj godini.

Ono što ove, obje obimom prilično velike, izložbe svakako povezuje jest prezentacija ciklusa odonosno autorskih serija sudionika. I to do te mjere da se može govoriti o dvadesetak pojedinačnih izložbi od kojih većina njih korpusom nadređuju mogućnosti primjerice Galerije Lang, dosad jedine isključivo fotografske galerije.

Usporedive su i po tome što produkcijski format svake od njih posve odgovara i njhovu tematskom okviru. A slijedom toga, i po tome što kao takve zauzimaju svaka svoj tematski prostor, pa, bez obzira na posvemašnju slučajnost istodobne prezentacije, ti prostori kao da se nadopunjuju.

 Pa dok produkcijske okolnosti, reklo bi se tematski initimističke, izložbe 'Ovo (ni)je moj svijet' ostaju u, za naše prilike uobičajenom, galerijskom gabaritu, 'Organ vida' poprima format festivala. Naime, osim u Klovićevim dvorima, njeni se dijelovi nalaze i u Galeriji Zvonimir, Galeriji Kranjčar i u Galeriji Miroslav Kraljević. Osim same izložbe, tu su i autorske prezentacije, radionice i okrugli stolovi. Izložba je praćena i bogatim tiskanim materijalima, učestalim najavama u raznim medijima, prisustvom brojnih stranih gostiju, organizacijska ekipa broji desetak članova i petnaestak volontera. Dio izložbe je i natjecateljske prirode, koji uključuje i međunarodni žiri. S obzirom na sve to, može se govoriti o odlično napravljenom poslu što pripada sferi kulturnog menagementa, pa organizator - festivalska udruga 'Organ vida', u svakom smislu zaslužuje komplimente.

 Na neki način i ovogodišnja tema (ovo je već sedmo izdanje 'Organa vida') – Granice, odgovara produkcijskom korpusu festivala i značaja kojeg se očito želi osvojiti, pa se i izborom sadržaja identificira s međunarodnim, gotovo i globalnim trenutkom, odnosno orijentacijom prostora suvremene umjetnosti spram žarišnih tema današnjice.

Dapače, pojedini predstavljeni ciklusi plod su dugotrajnog, čak i višegodišnjeg bavljenja, sveobuhvatnog, gotovo i žurnalističkog istraživanja specifičnih pojava bilo u političkom ili antropološkom, pa čak i općenito civilizacijskom smislu karakterističnih za vrijeme i okolnosti u kojem se portretirani segment društva ovoga časa nalazi.

Dakako, u pitanju su devijacije i apsurdi za koje bi se čak moglo reći da vladaju s druge strane neke granice. Ta granica može biti prostorna, precizno urbano lokacijska kao i zemljopisna, ona može biti i vremenska, no kakva god bila, ona je najčešće vrlo uspješno izolirana, doima se gotovo opipljivom putem prisustva elemenata što postoje s one njene druge strane. Elemenata s kojima takozvana zona sigurne zajednice uopće i ne dolazi u kontakt i tek temeljem njihovih prepoznatljivih karakteristika očitavamo nekakvu čvrstoću, čak i nepropusnost granice odnosno mjere suprotstavljenosti obiju strana. Nemogućnost kontakta dovoljno rječita. Uvid u zatečeno stanje činjenicu normale ili onog što pod time predmnijevamo potpuno briše, ona više ne postoji, pa kako onda da uopće i postoji granica između normale i neprihvatljivog? No, ipak upravo tom neprihvatljivošću postajemo svjesni granica našeg, uobičajenog globala, uvidom u ono što nam je nevidljivo, što se nalazi iza ili ispod ili prije. Ili daleko. Različitim pristupima ta granica postaje vodoravna, okomita, zamišljena, prijeđena, ponekad čak i mračno duhovita u svojoj grotesci ili pak civilizacijski dramatična u onom što joj je prethodilo, a što često puta, nažalost, i dalje traje.

Ti su uvidi vrlo rijetko tek informativne prirode, uglavnom u sebi sadrže autorsku intepretaciju bilo formom bilo stavom, a ponekad čak i galerijskim postavom, što je, primjerice, vrlo uvjerljivo i posve primjereno reprezentirano u radu 'Mothers of Bosnia', Armina Smailovića.

 Upravo ovako autorski prepoznata i ispostavljena granica kao da se može primijeniti i na naslov druge izložbe, kao da ta granica simbolički označava prostor između zagrada. Ovo jest ili nije moj svijet. Kao da se jednom izložbom definira ono što nije, odnosno ne bi trebalo biti a ipak jest, a drugom ono što ipak jest. Jedna se izložba bavi svijetom u njegovim surovim, neprijateljskim izdanjima i konkretnim posljedicama njegove surovosti. I nažalost posljedicama što ih te njegove vanjske surove okolnosti ostavljaju na pojedincu. Na njegovu tijelu i na njegovoj intimi. I to, nažalost, u množini.

Druga izložba portretira doživljaj pojedinca u okolnostima lišenim elementarne ili egzistencijalne drame. Okolnostima u kojima, srećom, ipak ponekad postojimo. Takav je svijet, odnosno njegove refleksije također nužno autorski interpretirati. Ne samo stoga da se definira 'moj svijet', nego da se iz te ideje 'mog svijeta' eliminiraju lažni rajevi, iluzija o nekakvom apstraktnom blagostanju, da se činjenici materije suprotstavi ili barem predoči činjenica duha. Mogućnost prepoznavanja, pridavanje važnosti prepoznavanju nijanse, činjenici da se u onom naizgled posve običnom krije, ako ne onaj apsolutni smisao, a onda barem smisao tog trenutka, kao i velikoj opasnosti da kraj tih trenutaka ili prepoznavanja prođemo slijepi, da na njih ne obratimo pažnju uokvireni standardnim putanjama svakodnevnih zadataka.

 Jedna izložba predstavlja osudu neprihvatljivog, a druga putokaz prema prihvatljivom. Ovo drugo, dakako, ni približno nije moguće do te mjere precizno dokumentirati, krik je uvijek snažniji od bilo čega drugoga. Neizmjerno je lakše definirati ono što nije moj svijet, nego portretirati ono što jest. Jer toga zapravo i nema. Postoje tek fragmenti, odrazi, slutnje, nema definicije, ono što je njoj najbliže jest svjesna ili nesvjesna potraga ili organsko prepuštanje prolasku. Ili barem svijest o tom prolasku. Dokumentacija svjesnog ili nesvjesnog doživljaja. Tumačenje te dokumentacije. Uzimanje u obzir, pridavanje važnosti tom uzimanju. Odrazi pojedinačnih oblika prepoznavanja važnog u nevažnom, predstavljanje svog doživljaja drugima u težnji da ti doživljaji ostvare samostalnu komunikaciju, da se učini platforma za njihov dijalog, da se preda jedan unutarnji dio sebe od kojeg bi unutarnji dio nekog drugog možda mogao imati koristi.

A sve u želji, ne definiranja, nego pokušaja ispunjavanja mozaika, kojeg se nikada i ne može ispuniti, a koji bi u konačnici trebao predstavljati ono što jest moj svijet.