Žarko Vijatović

Mamin fotoaparat

Galerija Spot, Zagreb, 1. - 21. 9. 2015.

 Mamin fotoaparat, Kodak Brownie Hawkeye, jednostavna je i jeftina box-kamera koja se sastoji samo od kutije, jedne leće i jedne eskpozicije.

Osobna povijest, na izložbi reprezentirana s nekoliko ručno napravljenih foto albuma što ih je snimila i izradila autorova majka u doba njegova djetinjstva, združena s autorovom znatiželjom u ispitivanju izražajnih mogućnosti posve limitirane tehnologije, ishodišne su točke predstavljene serije fotografija. 

No, dok su mamine motivirane isključivo željom za dokumentacijom određena vremena i određena sadržaja, najčešće dječaka Žarka u raznim obiteljskim prilikama, na fotografijama odraslog Žarka vrijeme niti u smislu 'fotografski' zaustavljena trenutka, niti u smislu svjedočanstva prohujalog doba, ne igra značajnu ulogu. Bez obzira što su snimljene prije četvrt stoljeća, nigdje se ne pojavljuje nikakav vremenski atribut, nikakva prolazna ili neponovljiva situacija, sve je to moglo biti i sada ili bilo kada. Dapače, svi su prizori posve statični, ne zaustavljeni nego bez ikakva kretanja, ne vječni u svojoj nepromjenjivosti nego upravo efemerni u svojoj ponovljivosti. Pa čak niti autentični u nekakvoj egzemplarnosti nego nasuprot tome, neprestano na dispoziciji.

Izostanku vremena pridružen je i izostanak sadržaja na razini narativa. Iako se pojavljuje poveznica – nekoliko fotografija prikazuju autorova sina u dobi koja odgovara njegovoj dobi na majčinim snimkama -  ona je više usputna nego poantirana, to bi mogao biti bilo koji dječak, bilo koja osoba ili bilo koji elemenat u službi kompozicije određena kadra. Ipak, jedna od njih predstavlja iznimku, čak možda i eksces na razini cijele serije. Kao prvo, moguće ju je označiti potretnom, predstavlja dječaka u gro planu koji gleda ravno u kameru. U tom se smislu i izravno nadovezuje na majčine fotografije istodobno označavajući vrijeme kada je nastala. No, u ovom kontekstu ona ima sasvim specifičnu ulogu. Jedino je ona, naime, poprilično neoštra, reklo bi se čak da je u pitanju greška. Upravo u toj svojoj dimenziji odgovara naslovu odnosno konceptu. Naime, tehnološka banalnost tog fotoaparata isključuje preciznost prilikom snimanja. Nema nikakve mogućnosti izoštravanja, otvora blende i slično, što se zapravo snimilo i kako, doznaje se tek naknadno. Sudeći po kadrovima ostalih fotografija, ponajprije po distanci objektiva i objekta, ovdje je očito motiv bio preblizu. Uzevši u obzir da je ipak fotoaparat u glavnoj ulozi, o njemu se radi, a predočeni su sadržaji tek manifestacije njegovih mogućnosti odnosno sposobnosti njegova rukovatelja da mu se prilagodi, u ovoj je prilici jedna od temeljnih kategorija fotografije – oštrina - žrtvovana u korist koncepta, ponajprije ilustrirajući proces i njegove etape. A samim time, pridodavši tome još i sadržaj, predstavlja i gotovo nužan eksces na razini serije.

Upravo primjerom tog aparata, odnosno naglaskom na smanjene mogućnosti, autor simbolično podastire i svoj umjetnički statement: kreativni proces nije linearna situacija, izravan prolazak od točke a do točke b, od ideje do konačnice.  Nego taj proces ima svoju vlastitu organiku, čak bi se moglo reći i svoj Ja, priroda tog procesa početnu će ideju dobrano prodrmati, zaliti ju benzinom i zapaliti, baciti s petog kata i potopiti u bazenu, provesti kroz vrtoglavi košmar  s prijetnjom izbacivanja u pokrajnju uličicu. Ponekad njen finale odgovara početnoj zamisli, a ponekad je, zahvaljujući nekontroliranom felšu, izbacila nešto sasvim drugo. Zasluge će na kraju preuzeti autor, pa taj proces jest dio njega, konačnica ovisi o njegovu snalaženju, o njegovu baratanju poznanicama i nepoznanicama kreativne formule. Dječakove crte lica nisu oštre, no njegova poza, izraz i pogled rječito govore o nekom konkretnom ili apstraktnom, ali svakako važnom dijelu njega. Čak i nama koji ga uopće ne poznajemo. Aparat je, eliminirajući preciznost, odlučio izraziti upravo tu neodredivost, neizrecivost doživljaja oko kojeg kasnije neprestano obigravamo, dodirujući ga na tren da bi nam se ponovo rasplinuo pod prstima.

 Gotovo sve ostale fotografije, u izostanku bilo kakva sadržajna narativa, težište pronalaze u osnovnim elementima kompozicije, odnosu svjetla i sjena. Postavom su podijeljene u nekoliko odlomaka primjenom temeljne kategorije na drugačije sadržaje: osim dječaka, tu su autoportretne sjene u odrazu automobila, svjetlosni efekti promatrani na prozorskim motivima, te odnos svjetla i sjene u striktno interijerskim situacijama. Ako bi se ovo potonje moglo označiti referencom na mrtvu prirodu, a ravne linije i pravilne plohe tamnog i svjetlog u prozorskim okvirima na, primjerice, exatovsku geometrizaciju, dobili smo diskretan putokaz prema pograničnom području gdje prebiva Žarko Vijatović. Po obrazovanju akademski slikar, interesno usmjeren k pasioniranom, pa i opsesivnom istraživanju umjetničkih razdoblja i pojedinačnih biografija njihovih protagonista, po djelovanju profesionalni fotograf, a po izrazu autorski. Koji unatoč enciklopedijskom poznavanju bezbrojnih pojedinosti vezanih za nastanak kapitalnih radova, ipak uspijeva taj izraz ostaviti neopterećen mogućim utjecajima i autentično ga reprezentirati.

Četvrtstoljetni boravak u Parizu svakako je glavni razlog relativno rijetkim samostalnim izložbama u nas. Dočim je na onim skupnima najčešće predstavljan ponekim dijelovima svoje, recimo to tako, trajne serije čija je okosnica pa i nazivnik – magla. Taj prirodni fenomen, po njegovim riječima, sam po sebi već obavlja jedan dio fotografskog posla, izdvaja ključno ukidanjem suvišnog.  Iz lapidarnog, ponekad manje a ponekad posve neprovidnog, bjeličastog premaza u fondu njegovih slika, gotovo samostalno izranja kontrastirani sadržaj. Autoru preostaje značenjski ga definirati i kompozicijski pozicionirati.

Istovjetni mehanizam, s ponešto modificiranom izvedbom, primijenjuje i suočen s ograničenim mogućnostima mamina fotoaparata. Izabire motive i odnose među njihovim elementima vođen isključivo likovnim načelom, pri čemu je uloga svjetla iz scenografskog atributa promovirana u glavnu ulogu. Namjesto situacije u kojoj je teško pronaći izvor svjetla budući je ono prigušeno maglom i čitavu pozadinu pretvara u rasvjetno tijelo a radnju na pozornici izolira kontralajtom, sada svjetlo izravno suprotstavlja crne i bijele planove i u njihovu suodnosu pronalazi sadržaj. Magla saturira boje u podlozi, te iz prizora briše sadržajne viškove. Banalnost aparata boje posve ukida i ostavlja tek skalu sivih tonova, a viškove uopće i nije u stanju registrirati.

I jedno i drugo, međutim, Vijatović koristi poput djelatna alata, poput sredstava za proizvodnju, od čijih značajki zapravo i kreće, sredstvo bira sadržaj. On je procjenitelj i provoditelj njihovih mogućnosti, ali i svjedok cjelokupna procesa. Procesa koji je sam odredio i početnu i završnu točku. Jer kao što se unaprijed ne može znati što će izroniti iz magle, tako se ne može znati niti što će aparat na kraju pokazati.