12. Trijenale hrvatskog kiparstva
Gliptoteka Hazu, Zagreb, 2015.
Po svoj prilici sam jedan od rijetkih koji ne znaju odgovor na pitanje zašto je Gliptoteka pod izravnim patronatom ili upravom HAZU. Moguće je u pitanju neki vlasnički oblik ili naslijeđe prošlosti ili neka nužnost da HAZU ima nešto čime može upravljati.
Slijedeće pitanje bi bilo postoji li razlika između umjetnosti i suvremene umjetnosti? Odgovori bi zacijelo bili različiti, moja je pretpostavka da HAZU u tom smislu ne vidi razliku nego da smatra kako postoji dobra i loša umjetnost.
S obzirom da se ova manifestacija odvija pod ingerencijom HAZU-a , bilo bi interesantno saznati mehanizam po kojem se, primjerice, određuje žiri. Te do koje je mjere (ili da li je uopće) odgovoran pretpostavkama ili mišljenju HAZU-a o prezentaciji presjeka trogodišnje umjetničke proizvodnje. Odgovor na ovo posljednje postaje jasan imajući na umu sasvim različita izdanja tri posljednja Trijenala - vidljivo je, naime, da je ta odgovornost zanemariva. Iz čega proizlazi da žiri oblikuje sliku recentne produkcije, što je poprilično odgovorna dužnost. Te se slike bitno razlikuju, 10. je Trijenale drastično reducirao broj predstavljenih autora (30) s obrazloženjem kako je umjetnička proizvodnja u krizi. 11. Trijenale ih predstavlja više od stotinu, jalovi je period očito prošao. Ovogodišnji izabire trideset i troje autora. Sinusoida kvalitete je totalno poludjela. Ili umjetničku proizvodnju treba satjerati uza zid, da bi postala plodna. U cilju unapređenja razine, bičem treba fijukati nemilosrdno.
Osim kruhom i vodom, ovogodišnji žiri na umjetničku produkciju djeluje i edukativno. Svojim odabirom daje jasne smjernice, precizna uputstva kojim se sadržajima treba baviti i na koji način. Nekolicinom pripuštenih radova što odudaraju od tendencije, a čiji je zbroj manji od prstiju jedne ruke, želi dati do znanja da se radi o putokazu a ne diktatu.
Ili moguće djeluje u nekoj vrsti konspirativne suradnje s energijama čiji glasnogovornici smatraju da ovakav oblik revijalne izložbe pripada prošlosti, da ga na životu održavaju još samo aparati, te da se čeka pogodna prilika ne bi li ga se proglasilo i klinički mrtvim. U tom bi se smislu prezentirana dominacija jedne tendencije mogla protumačiti i kao nož u leđa manifestaciji. I to do te mjera da će spomenuti kritički glasovi po svoj prilici propustiti volejem zakucati tu lagano nabačenu meč loptu, odavno već sudjelujući u aktualnijim partijama.
Prezentiranom isključivošću (koju, neobično ili ne, prati naklonost prema dosjetci ili dekorativnosti, ili udrobljeno) zapravo bi više mogli biti pogođeni izabrani nego odbijeni. Izolirajući, naime, dimenziju koja ovdje očito presuđuje, prepoznajemo ju i u kvalitetnim radovima, njena prisutnost dolazi u prvi plan i kao da smo prisiljeni ne zamijetiti njihovu suštinu koja ovakvim fokusiranjem ostaje izvan vidokruga.
Da ne bi bilo zabune, svrstavam se pod zastavu zagovorništva održavanja ove i sličnih revijalnih situacija ponajprije stoga što se njihovim gašenjem neće ustanoviti nekakva alternativa. S druge strane, ove već postojeće, aktivnije, pa i updatiranije energije također imaju svojevrsnu trasiranost odnosno interesne sfere u čiji se profil ne uklapaju svi. Pod pretpostavkom da je šarolikost mozaika ipak dobrodošla, pojavu nesvrstanih autora treba podržati, za što ovoga časa nema boljih prigoda od tih raznoraznih salona, bijenala pa i trijenala. Dapače, scena bi mogla profitirati dizanjem njihovih rejtinga. Dakako da su za to nužni neki preduvijeti, od kojih bi, vezano za ovaj slučaj, ponajprije predložio da se učine javnima (barem on-line) sve aplikacije, a ne samo one koje neka tendencija odabire pokazati kao referentnu sliku trogodišnjeg perioda.
Siguran sam da bi se našlo mnoštvo prijedloga za unapređivanje bilo suštinske bilo protokolarne ili pak konceptualne dimenzije Trijenala, samo nisam siguran je li HAZU raspoložen za takva razmišljanja, a pogotovo nisam siguran da li bi to HAZU uopće i trebao biti.
