Danijel Žeželj

Grad Sunca

Galerija Greta, 2. – 7. 2015.

 

 

Grad Sunca je utopija.

Pojam utopije, baš kao i anarhije, nije, međutim, djelatan u smislu eventualne realizacije, nego tek kao metaforička misao vodilja. Od šesnaestog stoljeća naovamo taj izraz označava nerealni idealizam, nešto što bi se moglo dogoditi ali se ne događa, ne stoga što je to neostvarivo nego ponajprije zbog ljudskog faktora. Utopija ne uzima u obzir čovjeka takvog kakav jest nego onakvog kakav bi on mogao biti. Na taj način utopija kao da materijalizira prostor između stvarnosti i moguće stvarnosti pa njene oblikovane prijedloge možemo protumačiti i kao ogledalo koje reflektira onu dimenziju koja priječi boljitak. Koja poput barijere stoji na putu zajednice ljudi, prepreke koja je izgrađena i opstoji zahvaljujući određenoj dimenziji koju dijele članovi te zajednice, prepreke što ju je moguće srušiti tek kad pojedinac posvijesti u sebi dimenziju koja je doprinijela stvaranju barijere i kad broj tih pojedinaca postane dovoljan. Svakako se može reći kako je ta dimenzija apstraktne prirode te da ju je daleko lakše osvijetliti odnosno identificirati posredstvom simbola. 

Jedan od takvih simbola jest Don Kihot koji zapravo predstavlja sustav vrijednosti, idealističkih ili utopističkih, koji poput ogledala identificira one ljudske osobine što dovode do izgradnje barijere. Dakako, Kihot je lud, a mi smo svi normalni.

Postoji, međutim, i u realnom svijetu usporedivih primjera, preciznije, jednog primjera: Tirana, grad obojenih kuća. Elementarne potrebe tog grada nije bilo moguće riješiti izravno, pa se jedan slikar dosjetio slijedećemu: kad već ne možemo asfaltirati ceste, uvesti rasvjetu i tako dalje, pokušajmo drugim putem, naoko nefunkcionalnim, posve simboličkim - obojajmo kuće. Taj je posredni, izbačeni, gotovo utopistički postupak uspio, boje su se pojavile i poput nekakvog ogledala iznad grada ljudima vratile odraz mogućnosti, dogodio se aktivizam spoznaje i u nekoliko je godina Tirana posve izmijenila svoje lice. Istina, bilo je i protivnika boljitku i to dobro naoružanih, pa se slikar nekoliko godina gradom vozio u tenku.

 Žeželjev Grad Sunca je ambijentalna instalacija koja se sastoji od projekcije animiranog filma ‘1000’, zatim dvije projekcije izabranih dijelova tog filma na pod galerije koji je prekriven djelomično oslikanom pvc prekrivkom neutralne boje i konačno dvanaest giclee printeva većeg formata (1,2 x 1,2 m) na zidovima. Tu je također i dvanaest uokvirenih originala A3 formata napravljenih tušem.

Scenaristički, grafike na zidovima nastavljaju se na sadržaj filma, odnosno pojavljuju se kao posljedica, svojevrstan post festum filmske priče. Filmom, dakle, saznajemo kako je došlo do situacije odnosno prizora na slikama.

Film započinje informacijom: Sivo je. Sunce nije izašlo godinama. Gradom kruži legenda: 1000 puta naslikaj sunce i ponovo će svanuti.

U luku pristaje brod, iz njega izlazi mornar i uranja u gradsku noć. Odlazi u neku dvoranu gdje je u tijeku boksmeč između anđela i vraga. S obje strane udarci pljušte istom jačinom, postaje očito da ‘Final Conflict’ neće imati pobjednika. U kadrove boksa postupno se ubacuju kadrovi plesa, u ispražnjenom se ringu pojavljuje balerina, ona pali svjetlo i u tom trenutku crno bijeli film dobiva crvenu boju. Iako je crvena već ranije bila najavljena diskretnim detaljima nacrtana sunca na gradskim fasadama, u plesačkoj točci ona dominira. Koreografija balerine je suvremena, glazba ima žestok ritam, a ples povremeno uključuje i stilizirane borilačke elemente. U razvoju filma postupno nestaju  kadrovi boksa i predstavu kojoj svjedoči mornar završava plesačica. Mornar izlazi iz dvorane i na putu prema luci primjećuje sve više crvenom bojom nacrtanih obličja sunca. Brod isplovljava, švenk preko gradskih četvrti iz ptičje perspektive završava horizontom crvene boje, sunce je ponovo svanulo.

Siže filma prilično podsjeća na jedinstveni Tiranski slučaj. Dobro i Zlo u beskrajnom crnobijelom klinču bez pobjednika, svanuće je definirano brojem, personificirano bojom a metaforički konkretizirano plesom odnosno umjetnošću. Odnosno nečim prenesenim, iracionalnim, nečime što je izvan konteksta realnih okolnosti koje određuju stanje stvari, nečime što nije pod kontrolom, što na prvi pogled nije utilitarno, nije izravno djelatno, odbija postojati u crnobijelom konfliktu, ne priznaje ispostavljenost jednog jedinog svijeta nego pali svoje svjetlo ustanovljujući mogućnost drugačijeg postojanja. Energija tog drugačijeg u stanju je preplaviti postojeće, njeno potencijalno širenje ovisi o svakom pojedincu odnosno o njihovu konkretnom broju kao potvrdi prihvaćanja simboličkog oblika zajedništva.

 Iz Žeželjeva je fascinantnog crteža moguće raspoznati američke karakteristike velegradskih panorama, no ti tornjevi i beskraj urbaniziranog prostranstva stilizacija su univerzalnog megapolisa, a metafora sivila primjenjiva je i na daleko manje značajne i  dimenzionirane urbanitete. Pa kao što je primjerice ideju mitološkog Babilona odnosno težnju čovjeka da postane veći od sebe vrlo lako moguće primijeniti na nedavnu situaciju zagrebačke Varšavske, tako i film ‘1000’ oslikava sivilo brojnih napuštenih i devastiranih prostora šireg centra grada. Poneki se glasovi čuju, poneke bitke dobivaju no ratovi uglavnom gube, očito nas još nema ni približno tisuću.

 Nadovezujući se na završetak filma u kojem je sunce konačno svanulo, na slikama je dan, svjetlo otkriva veličanstvenu arhitekturu, nižu se prizori mostova, tornjeva, građevina, uglova i trgova. Naročite perspektive i brižno odabrani kadrovi kao da portretno dokazuju istinitost izmišljenih vizura. Stiče se dojam da je grandioznošću tih slika ilustrirana utopija. Ili preciznije, personificirana njena ideja, kako bi to zapravo moglo biti!

 Utopija, međutim, proizlazi iz autorske zamisli, od zamišljene, idealizirane slike stvarnosti koja, da bi uopće bila čitljiva, da bi koncept na kojem se temelji njen prijedlog bio raspoznatljiv, ne uzima u obzir sve dimenzije pojedinca i društva nego samo one koje su za taj koncept djelatne. Jer kada bi uzimala sve u obzir tada to ne bi bila utopija nego ova stvarnost koju imamo. Dakle, u eventualnoj realizaciji utopije nužno je nekakvo ‘pozitivno diktatorstvo’, koje bi zapravo eliminiralo negativnosti, devijacije, bilo kakav oblik kaosa i ustanovilo svojevrsnu čistoću. A uvođenje kontrole koja ne dozvoljava slobodan razvoj (bez obzira na njegove posljedice), nije prihvatljivo jer u konačnici vodi prema fašizmu.

 Na brojnim portretima zamišljenog Grada Sunca pojavljuje se samo jedan stanovnik. To na neki način ilustrira ideju utopije kao djelatnu metaforu koja se, međutim, odnosi samo na pojedinca. Popraviti svijet nemoguć je zadatak, no izgraditi vlastitu viziju tog svijeta svakom je na raspolaganju i nikoga ne opterećuje. U toj prilici s kapuljačom na glavi u sporednim ulicama, ispod visokih mostova i željeznih tornjeva prepoznajem onog jednog što ih je nacrtao svih tisuću i samo je njemu svanulo. Stoga bi se moglo reći da grad nije prazan nego je pun tog jedinog hodača, tako izgleda njegov grad. Uvodni tekst filma i koristi drugo lice jednine, poruka je upućena svakome pojedinačno. Međutim, to ne vrijedi zauvijek, da bi i prekosutra svanulo, sutra će ih ponovo trebati nacrtati tisuću.

 I ako bi se Babilon mogao shvatiti kao upozorenje na katastrofalne posljedice što za sobom ostavlja neugasiva ljudska težnja spram predimenzionirana postojanja, Grad Sunca je putokaz. U Babilonu jedan čovjek potire ostale i upreže ih u realizaciju svoje ideje, Grad Sunca polazi od anonimca koji, dakle, nije veći od sebe, nije čak ni u službi vlastite ideje, nego prihvaća apsurd kao mogućnost promjene. Crta sunca kao jedini potpisnik te apsurdne peticije svjestan da se to u osnovi i tiče njega osobno. Kao što se to, u osnovi, i tiče svakog osobno.  Svatko crta svoje sunce, a hoćemo li jednom zajedno prošetati osunčanim gradom ovisi o nama samima.