Davor Sanvincenti

TRAVERSING THE WILDERNESS OF TIME AND MEDIA

Mali Salon, Rijeka, 24. 9. – 4. 10. 2015.

 

Davor Sanvincenti naručuje iz Njemačke 16 mm projektor.

U kutiji pronalazi i tridesetak centimetara dugačak komadić filma, koji sadrži 57 frameova u trajanju od dvije sekunde.

Film predstavlja kratak pokret osobe koja u gotovo polarnim uvjetima hoda noseći na leđima ogroman naramak nekakva ogrjeva.

Odlučuje istražiti porijeklo filma, doznati ime autora, lokaciju, vrijeme radnje i razvijati ovaj rad s obzirom na dobivene podatke ili tek pokušaje njihova dobivanja ili bilo čega vezana za taj proces. 

Kao zrno teorije na podlozi praktična beskraja ili mjehurić materije na obzorju duhovna prostranstva, tako komadić slučajno pronađena filma postaje uporište mašti koja jedina može otkriti autentičnu prirodu stvari, istinu, stvarniju od svakog realizma.

Sanvincenti sjedi za stolom i proučava taj kadar. Otklanja prvotnu  pomisao da preuzme perspektivu osobe na slici, pretpostavi cilj njena puta i metaforički ga prevede u konačan cilj bilo kojeg puta koji putnika dovodi na krajnju točku (sjevera ili juga) gdje bilo koju osobu iščekuje zaključno pitanje.

Potaknut idejom takva pitanja, prebacuje kontekst razmišljanja na širi plan u kojem je fokus na film tek jedna od dimenzija. Pitanje ne treba konkretno postaviti, nego predstaviti situacije na koje bi se ono također moglo odnositi.

 

Formalno je polazište komadić filma. Multipliciranjem tih frameova u loop dobiven je film što pomalo podsjeća na vizualno preskakivanje ploče. Na sadržajnoj se razini zapravo ne događa ništa, neprestano se ponavlja tek dio jednog pokreta. Sve elemente vezane za sadržaj dobili bismo i fotografijom.

No, s obzirom da izložba predstavlja trenutnu etapu istrage potaknute komadićem tog filma, dosljednost zahtijeva da se taj otponac u istom mediju i reprezentira.

Istodobno, jedna od dimenzija koju medij filma uključuje jest prezentacija svijeta iza granice projekcionog platna. Taj svijet i ovdje postoji, no konceptualno je iskorišten kao ishodište, kao materijal ili platforma za autorski proces. On, dakle, širi svoj okvir, pitanjem kojeg postavlja susreće samog sebe kao predmet u svijetu i s ove strane granice.

Na isti se način i Sanvincentijeva istraga pojavljuje kao predmet u svijetu brišući granicu između nje i njenih rezultata. Jer sve može biti rezultat koji otkriva svoju istinu, mimo bilo kojeg realizma. Realizma koji započinje onime iza granice projekcionog platna, a nastavlja se putovanjem nekim drugim realizmima, neprestano, međutim, misleći o istini koju ti realizmi, kao uostalom niti bilo koji drugi, ne mogu doseći. Iako iz njih izvire. Istini koja nije egzaktna nego se temelji na filozofsko poetskoj interpretaciji elementarnog, odnosno doživljaja svojevrsne komunikacije na relaciji priroda, nebesa, svemir. Razgovora koji neprestano teče, a kojemu je čovjek medij kroz kojeg se on jedino i može odvijati. Razgovora koji ne riješava nikakvu konkretnost, ali potpomaže mogućnosti da se ta konkretnost nešto bolje razumije i osobnije doživi.

 

«Pjesmu ‘Pitija’ pisao je na selu u okolici Avranchesa, ustajući po svom običaju rano u zoru i hodajući bosonog po travi, da izazove u sebi bolnu lucidnost sasvim probuđena čovjeka: “Osjećao sam vitalnost duha, koja mi se čini danas kao najpoželjnije blago.” (Bonifačić o Valéryju)

 

Divljina označava nešto što nije pripitomljeno ili ukroćeno, ono što nije osvojeno. To mogu biti maglom obavijeni planinski vrhovi ili stjenovita morska obala. To može biti i jedva vidljiva ljudska figura na uzvisini pustinjskog krajolika. Te su situacije vanvremenske, njihova neodredivost ili nepripadnost bilo kojem konkretnom vremenu asocijativno je povezana, pa gotovo i proizlazi iz doživljaja neukrotivosti prirode kao manifestacije nebesa odnosno univerzuma. No, vrijeme kao da je u pozadini i tog univerzuma, kao da je u pozadini bilo čega što bi se moglo poimati.

I nije u pitanju rješavanje te enigme pred koju je čovjek postavljen, nego je prolaženje njenom divljinom njegova pozicija. On prolazi služeći se sobom kao medijem, to je njegov alat u odnosu na bilo koji kontekst. Taj je alat, međutim, napravljen od istog materijala kao i kontekst.  Odnosno, ono neuhvatljivo, ono neukrotivo u njemu, ono što mu i stoji i ne stoji na raspolaganju, istovjetno je onome za što mu to i služi. Kad ne bi bilo čovjeka, ne bi bilo niti zore, a teško se može reći kako zora postoji isključivo radi čovjeka. No, postoji, međutim, medij koji spaja zoru i čovjeka.

Taj je medij ovdje autorski dvojako interpretiran, odnosno prisutan na dvije razine: načinom oblikovanja radova (forma je medij) i suštinom koju nastoji iskazati (čovjek kao doživljavatelj je medij). 

U kontekstu izložbe, 'medij' se, dakle, pojavljuje kao nosač poruke odnosno simbolični označitelj prostora pretvorbe elementarna prizora u metaforičku dimenziju. Medij je, primjerice, klasični, gotovo staromodni televizor koji emitira dvosatni crnobijeli film pod imenom «Le lever du jour sur l'océan”. Film nema drugog sadržaja osim onog navedenog u nazivu. Teško da će ga bilo koji posjetitelj pogledati u cijelosti. No, pomisao da ga je netko snimio, pa zatim i sublimiranje te neopisive grandioznosti u malenu kutiju, koja, iako u njoj zatvorena i dalje jednako opstoji, kao da pomalo personificira i nas spram te elementarnosti. Odnosno skicira mogućnosti našeg doživljaja nje.

 

Medij je 
i multimedijalna instalacija
koja putem 3D slideviewera i žarulje proizvodi arhivsku stereoskopsku sliku stare fotografije što prikazuje jedva vidljivu ljudsku priliku usred stjenovite pustare. Rad se zove “Looking over separate distances” - kroz napravu što stoji na postamentu nalik na stari dalekozor gledamo povećani detalj fotografije koja je na zidu i izložena.

Iz različitih ili razdvojenih udaljenosti promatramo naoko isti motiv. Originalna fotografija, osim te ljudske prilike, predstavlja nekakav vojni logor u podnožju uzvisine.

Gledajući, međutim, kroz slideviewer, namjesto logora vidimo vodenu površinu, dakle, ne samo različite udaljenosti nego i izmijenjeni sadržaj. Civilizacije je nestalo, prizor sada posve odgovara ideji divljine.

Isotodobno, instalativna forma naglašava prostor između dimenzije motiva i dimenzije perspektive, s jedne je strane sadržaj a s druge njegov tretman izražen postavom i nazivom. Te dvije strane ostvaruju dijalog na drugoj razini, on sam sebe u galerijskom okruženju pojavnjuje, postaje predmet u svijetu - ostvaruje značenje samim sobom i mogućnošću doživljaja sebe. Naglašavanjem tih razdvojenosti postajemo svjesni prisustva medija – ta razdvojenost je medij kroz kojeg se prolazi. Proizvodnja medija koji zrcali sam sebe metaforički materijalizira uspostavu odnosa čovjeka i njegova doživljaja.

 

Složena instalacija ‘Undefined Wildness’ uključuje projekciju pronađenog filma, kojoj je sučeljena projekcija planine čiji se vrhovi gube u magli, zatim tri malene polaroid fotografije koje također prikazuju nedefinirane predjele u trenutku zore ili sumraka, te rukom po zidu ispisane citate iz knjige ‘Walden’ Henryja Davida Thoreoua. A, rekao bih, gotovo središnju ulogu te instalacije predstavlja projektor naručen iz Njemačke. Od njega je sve zpočelo, pa je i logično da upravo on bude ključni tumačitelj temeljne zamisli – on projicira tek svoje svjetlo, odnosno zahvaljujući maski, svoje svjetlo projicira na obješeni okrugli komad papira proizvodeći žuti krug. On, dakle, manifestira medij s ciljem portretiranja sebe a ne sadržaja kojem bi po defaultu on trebao biti u službi.

Obrazlažući ga, autor manifestno pocrtava svoju ideju: “Svjetlo žarulje u projektoru, koje gledatelju omogućuje da vidi sadržaj filma, korespondira sunčevoj svjetlosti, koja svijetu daje da bude vidljiv oku.»

 

Napuštajući pitanje što proizlazi iz realizma bilo kojih kadrova, Sanvincenti prelazi preko divljine vremena i medija, te neprestano ispreplićući ta dva naizgled nepoveziva pojma,  podastire situacije koje potiču na pitanje koje je gotovo nemoguće uobličiti.